Je Li Vrijeme Da U 2017. Zaoprave Podržimo BH. Privredu?

Pišem ovaj članak u svrhu doprinosa aktuelnoj diskusiji oko ekonomsko-privrednih pitanja bitnih za našu zemlju. Iako bih trebao pisati o stvarima u koje se bolje razumijem, aktivnosti iz prošle godine oko ekonomskih reformi u FBiH zaslužuju da budu spomenute. Autor: Tarik Kadrispahić

Pišem ovaj članak u svrhu doprinosa aktuelnoj diskusiji oko ekonomsko-privrednih pitanja bitnih za našu zemlju. Iako bih trebao pisati o stvarima u koje se bolje razumijem, aktivnosti iz prošle godine oko ekonomskih reformi u FBiH zaslužuju da budu spomenute.

Dakle, zaista ne znam da li je oživaljavanje privrede jedan od nužnih uslova za opstanak i razvoj naše zemlje. Ne znam da li će masovne "domaće" i "strane" investicije spriječiti odlazak mlade populacije u već sada ogromnim razmjerama iz naše države. Ali znam da, ako privredno pitanje jeste ključno pitanje za razvoj države, onda su i privreda i država u protekloj godini doživjeli atak na svoj razvoj.

Ne podcjenjujući ostale premijere, dolazak Fadila Novalića na mjesto premijera Federalne vlade predstavljao mi je jedan od najradosnijih trenutaka na poslijeratnoj bh. političko-ekonomskoj sceni. Još kao student Mašinstva, a poslije i kao uposlenik Prevent Grupacije, često sam imao priliku da slušam priče o prvom čovjeku slovenačke grupacije Cimos u BiH i o njegovim uspješnim poduhvatima u oživljanju bh. industrije i tehničkog obrazovanja. U ta zlatna vremena Cimosa, Fadil Novalić je stolujući iz Gradačca bio na čelu mašinerije koja je širom BiH otvarala proizvodne pogone. Fadil Novalić je definitivno bio jedan od rijetkih heroja u krugovima koji su sa nostalgijom čekali na masovno buđenje bh. industrije.

Upravo zato rađanje nove nade. Isto se stvar mogla čuti od velikog broja ljudi iz pomenutog industrijskog sektora. Pomisao je tada bila da je konačno kucnuo čas bh. privrede i da će sada sve birokrate i paraziti vidjeti kako se vodi država. Pa onda reformska agenda. Otkad je najavljena kao centralni master-plan koji našu državu treba usmjeriti putem privrednog napretka, budila je nadu da je zaista došao čas u kojem će se naša zemlja osloboditi onog dijela negativnih pojava koje koče uspostavu i razvoj biznisa.

Desilo se u međuvremenu to da godina 2016. sigurno neće po dobrom ostati upisana u hronike bh. industrije. Trebat će u narednom periodu mnogo napora da se ponište negativni efekti usvojenih zakona na štetu privrede. Bez obzira što su svi poduzetnici i predstavnici privrede, sindikat i stručna javnost uglas negodovali na donešeni set zakona, bez obzira što ti zakoni idu na štetu i poduzetnika i radnika privrednog sektora i budžetskih korisnika, sluha nije bilo. Kažem i na štetu budžeta i njegovih korisnika, jer kratkoročno gledano, budžet možda hoće profitirati, ali bez održivog i značajnog privrednog rasta budžeti će i dalje stajati na klimavim nogama.

Pri tome, želim jasno istaći da ne podržavam priče i stvaranje atmosfere kako je "kod nas sve katastrofa i kako ovo nema nigdje, nego samo u nas". Pogotovo se to odnosi na česte "veoma ubjedljive" priče kako plaćamo najveće poreze, dažbine, takse, struje, vode, grijanje itd. Jer, nema nikakve dvojbe da imamo među najnižim u Evropi dažbine na platu, poreze da dodanu vrijednost i dobit, cijene struje, vode, gradnje, prostora itd. Međutim, kao što možemo vidjeti, to nam mnogo ne pomaže da masovno oživimo domaće i strane investicije. Znači da moramo preduzeti dodatne mjere. I to hitno, jer za desetak godina više neće imati mnogo ko uživati u blagodatima reformske agende. Promjene se dakle jesu desile, ali nagore.

Prvo je izvršen atak na povlastice po oporezivanju dobiti za izvoznike, gdje je ukinuto pravilo da svaka firma koja na izvoz ostvari preko 30% svojih prihoda biva oslobođena poreza na dobit koji iznosi 10%. Jasno je da je ovo pravilo predstavljalo nepravdu za one koji nisu spadali u kategoriju izvoznika. Ali, je li se moglo usvojiti neutralno rješenje gdje bi porez na dobit iznosio npr. 5%? Kako ovim potezom privlačiti strane investitore koji svoje fabrike žele uspostavljali u BiH, ne da bi prodavali svoje proizvode na našem relativno siromašnom tržištu, već isključivo radi izvoza na domicilna i ostala svjetska tržišta. Jasno je da ih ovaj potez neće privući, naprotiv.

Onda, atak na neoporezivi dio naknada za rad. Iako je bilo lijepo planirano da se istovremeno s jedne strane smanje stope nameta na neto platu, a s druge strane da se ukinu kategorije toplog obroka (TO) i naknade za prevoz, kao dio naslijeđa kojeg svakako trebamo ukinuti jer takva praksa ne postoji u EU, rješenje koje je sprovedeno u formi izmjene zakona nije objašnjivo nijednim postulatom logike. Sad je neoporeziva vrijednost TO smanjena na 8KM po danu. A stope poreza i doprinosa na platu nisu dirane. Dakle, dvostruka šteta privredi, čitaj radniku; i veće opterećenje na primanja radnika i ista količina bespotrebnih stavki u obračunu plata.

Zašto je granica od 8 KM bitna? Do donošenja zakona ta granica iznosila je 16 KM po danu. Dakle, u realnom sektoru je česta situacija da je radnik imao ukupna primanja "na ruke" i do 800 KM, a pri tome se zbog neoporezivih naknada za TO i prevoz potpuno legalno plaćao namet na minimalnu platu, koji se kretao u rasponu od 270−300 KM. Ovdje ne bih izvodio kompletnu računicu, ali ukratko, u mnogim firmama i granama industrije koje isplaćuju radnicima ukupna primanja viša od 650 KM će finanskijski udar biti maksimalan, a on iznosi onda do cca. 100 KM po radniku mjesečno. Da li će ovaj trošak snositi firma, pri čemu joj se umanjuje dobit, ili će snositi radnik, pri čemu će se onda još više željeti uhvatiti put južno-njemačkih tvornica mašina ili hrvatskih brodogradilišta, nije u ovom momentu ni bitno. Poenta je jasna.

Ne znam šta bi simulacija prosjeka u cijelom realnom sektoru rekla po pitanju procenta opterećenja primanja, ali nema nikakve dvojbe da će svako buduće prosječno opterećenje od preko 50% na ukupna primanja za rad predstavljati udar na privredu, onda kada Federacija BiH usvoji konačne zakone iz predmetnog domena.

Hoće li to biti dovoljno za drastičan ekonomski napredak? Za onu brzinu napretka koja bi omogućila kakvo-takvo sustizanje razvijenog dijela Evrope po standardu života, npr. za jedno 50 godina. Mislim da neće biti dovoljno. Biće dovoljno samo da se ublaži gorčina i negativan efekat nastao kao posljedica mjera iz 2016. godine, te da se vratimo na kurs zemlje koja je koliko-toliko privlačna domaćim i stranim investitorima. I na kurs privrednog rasta od oko 3−3,5% godišnje. Zasad je to mjera stvari za 2017. godinu.

A za drastičan privredni rast je potrebno mnogo više. To više mi se čini da bi bilo ravno svjetskom čudu. Smatram da su ključni problemi katastrofalan imidž naše države oličen u skorašnjem ratnom sukobu, poslijeratnim političkim trzavicama i, što je možda i krucijalno, nemjerljivo obimnom, bahatom i pohlepnom korupcionom aparatu i mentalitetu, koji ne prijeti samo investicijama, nego i daleko više od toga. Ovdje moram spomenuti da ne govorim isključivo na osnovu izvještaja i iskustava domaćih i međunarodnih relevantnih institucija, nego i kao neko ko je zbog prirode posla u bivšoj i sadašnjoj firmi imao priliku da iz prve ruke čuje utiske mnogih domaćih i stranih poslovnih ljudi i direktora kompanija.

Dakle, naša zemlja ima toliko negativan poslovni imidž, da bi kao protivteža takvom imidžu i putu drastičnog ekonomskog napretka pomogle jedino drastične povlastice i podsticaji razvoju biznisa. Bliska prošlost svijeta nas uči da i takvi podsticaji i radikalan ekonomski rast zaista mogu postojati, ali smatram da je tu prvo potrebno početi se rukovoditi dugoročnim planiranjem napretka, imati hrabrost provesti radikalne reforme i imati umijeće kratkroročno balansirati situacijom do trenutka ubiranja plodova dugoročnog planiranja. Ne tvrdim da bih znao kako sprovesti ovakvu agendu niti da je ona u BiH uopće sprovodiva. Ovo su samo određene konstatacije, a o taktikama možda drugom prilikom.

Da se vratim na temu i zaključim. Čak i u ovom mandatu federalne vlade i g-dina Novalića još uvijek nije kasno da se situacija obrne u korist privrede. Ne da nije kasno, nego upravo iz iskustva znam da se mnoge pozitivne stvari dese kada se predvodioci promjena strpljivo i s mnogo povjerenja puste na miru da sprovedu svoj program, iako im rezultati kratkoročno često ne idu u prilog. Dok se ne uvjerim da nije tako, zasad ću na ovaj način objasniti status plana i programa našeg heroja s početka teksta. Pri čemu su pomenuti zakoni, uključujući nešto ranije kozmetički izmijenjeni Zakon o radu, samo dio cjelokupnog birokratskog aparata koji svjesno ili nesvjesno ne doprinosi nikakvom napretku privrede, industrije, društva. Ipak su i ti zakoni vrlo bitni, ako ništa drugo, onda kao početak razmotavanja klupka i stvaranja pozitivnije atmosfere za ulaganja.

Članak je prvobitno objavljen na portalu skala.ba

06.11.2018 15:27